Za Scena.hr…
DOBRA VILA KAZALIŠTA: Lijepa glumica otkriva kako izgleda iza scene dječjeg kazališta, prisjetila se i početaka karijere te otkriva koje uloge su je obilježile
![Ana Marija Vrdoljak]()
Glumica Ana Marija Vrdoljak kaže da stati ispred dječje publike znači prigrliti ih i okupirati njihovu pažnju bez rezerve.
![Ana Marija Vrdoljak]()
- Bez ‘fige u džepu’, otvoreno i iskreno. To je jedini način kako možete osvojiti dječju publiku. Isto doduše vrijedi i za odraslu publiku – naglasila je glumica zagrebačkog kazališta ‘Žar ptica’. Ana-Marija nam je otkrila izazove glumaca na daskama dječjeg kazališta.
- Jasnoća, iskrenost, brzina, spretnost. To su riječi kojima bih opisala glumu ili igranje za dječju publiku. Mi glumci bismo našim glumačkim jezikom rekli da tu nema ‘psihologije’, odnosno da nema skrivenog značenja, a što ne znači da lica koje igramo nisu slojevita. Kao što su djeca jasna i iskrena u izražavanju svojih emocija i želja, tako i mi moramo biti jasni, iskreni i direktni u plasiranju naših glumačkih kreacija kako bi nas djeca razumjela. Dječja pažnja mora biti okupirana sadržajem, koji im je na pozornici ponuđen i nerijetko se kaže da su djeca najiskrenija publika jer ako nisu uistinu okupirana predstavom koju gledaju, ništa ih neće spriječiti da to jasno pokažu žamorom, meškoljenjem na sjedalu, rastegnut će i svoje ručice u zrak i otvoreno zijevnuti ako im je dosadno. Djeca neće kao odrasla publika pristojno u tišini odsjediti i pričekati kraj predstave. Ponekad glasno komentiraju i dobacuju glumcima ili čak viču ako ih je neka situacija u predstavi isprovocirala i nagnala da nas upozore da prizor, koji gledaju, nije fer prema nekom od likova ili se netko skriva, a oni ga vide. Kad su glasni i burno reagiraju, ne pomaže nadglasavanje, bolje je malo zastati i nastaviti igrati ili čak govoriti tekst tiše jer će djeca u želji da čuju glumca što govori jednostavno utihnuti. Ovo govorim iz dugogodišnjeg iskustva – ispričala je Ana-Marija za portal Scena.hr.
Usavršavanje u Londonu i karijera
No njezina publika nisu uvijek bila djeca. Početak karijere Ane-Marije počelo je u kazalištu za odrasle. Debitirala je u vrijeme studija glume u Satiričkom kazalištu Kerempuh u ‘Miss nebodera za miss svijeta’, zatim je igrala u GDK Gavella u ‘Zimskoj priči’ i ITD-u, kad je još bio na vrhuncu u predstavi ‘Top Girls‘ s pokojnom Enom Begović i fantastičnom Editom Majić.
![Ana Marija Vrdoljak]()
- Gotovo sam uživala u tremi i adrenalinu pred izlazak na scenu i trenutku kad je trebalo izgovoriti prvu rečenicu, nakon koje sve krene uvježbanim tokom. Svladavala sam strah od publike, koja sjedi u mraku, a ja je s pozornice osvijetljena reflektorima ne vidim i uživam u osjećaju slobode glumačke igre – prisjetila se Ana-Marija. Ističe da je užitak igranja ključan u ovom poslu.
- Ogoliti se i biti svoj u licu koje igraš – kazala je. Nakon što je diplomirala na ADU u Zagrebu 1999. godine, provela je dvije godine u Londonu na glumačkom usavršavanju u Actors Centre na Covent Gardenu, koji je osnovao Laurence Olivier.
![Ana Marija Vrdoljak]()
- To je bilo zaista odlično glumačko i životno iskustvo. Gledala sam predstave na West Endu sa svjetski poznatim glumcima i bila u centru kulturnih i umjetničkih događanja – otkrila je glumica. Kad se vratila iz Londona, igrala ju u HNK u Zagrebu u ‘Nevjesti od vjetra’, ‘u ‘Gorkim suzama Petre von Kampf’ Teatra Talassa i zadnjoj produkciji Teatra u gostima Relje Bašića u predstavi ‘Dame u nevolji’.
- Imala sam u poslu zaista sreću igrati s nekima od doajena i legendi hrvatskog glumišta od Vanje Dracha, Božidara Bobana, Ljubomira Kapora, Krune Šarića, Zvonimira Zoričića, Mladena Crnobrnje, Otokarom Levajem, Đimi Jurčecom i sjajnim Goranom Grgićem i Ozrenom Grabarićem. Kao i s divnim i velikim glumicama Almom Pricom, Lelom Margitić, Sandom Langerholz, neprežaljenom Enom i Editom Majić, Mladenom Gavran, Elizabetom Kukić, Jelenom Miholjević. Teško ih je sve nabrojati. Iznimno ih cijenim. Od njih sam učila dok smo radili i prolazili proces proba, a kasnije zajedno igrali predstave – priča glumica.
Uloge dobre vile, zle boginje, bake, majke…
Prva predstava, koju je 2002. godine igrala u kazalištu Žar ptica, bila je ‘Čudesni svijet brojeva’.
- Napravili smo i englesku verziju predstave i proputovali svijet od Londona, Pariza, New Yorka, Kaira, čak do Mongolije. Lijepo je bilo iskusiti da je dječja publika svagdje na svijetu ista. Očaravajuća, poticajna i iskrena. S puno radosnog iščekivanja vas dočekuje u neizmjernoj želji da vas čuje, vidi i s vama sudjeluje u putovanju kroz kazališnu igru – naglasila je. Ana-Marija kaže da danas osjeća veliku sigurnost na pozornici. Davno je prevladala strah. No trema, ona poticajna, još uvijek postoji.
- To mogu zahvaliti velikom broju predstava na kojima sam radila u ovih petnaest godina koliko sam u ‘Žar ptici’, od toga 11 kao dio ansambla – kazala je glumica. Kazalište ‘Žar ptica’ godišnje ima do 250 izvedbi, od kojih je Ana-Marija u prosjeku igra u njih najmanje 150.
- To je mnogo i najbolji je trening za glumca. Gotovo se rijetko dogodi da u nekoj od predstava igram jedno lice, znalo ih je biti i do pet različitih. Veliki je izazov u jednoj predstavi igrati potpuno različitih karaktere jer su potrebne znatne glumačke transformacije, koje jako volim – rekla je Ana-Marija. U predstavi Ezop Cabaret u sat vremena presvlačila se 11 puta. Glumica je izdvojila još neke drage uloge.
![Ana Marija Vrdoljak]()
- Transformacija u različite uloge zahtjeva glumačku imaginaciju i stalno istraživanje sebe i svojih glumačkih mogućnosti. U Ezop Cabaretu igrala sam Mrava, Liju i Jare, a veliki glumački odmak od sebe bila je uloga hip-hop muhe Zize iz ‘Pčelice Maje’. Nadalje tu su Oblak, Pas i Maslačak iz predstave ‘Reumatični kišobran’ koju su djeca obožavala. Kad nabrajam sva ova lica koja sam igrala ona zvuče pomalo bizarno, no izazov je životinji, biljci ili neživom biću dati karakter i oživjeti ga na sceni. U ‘Waitapu’ se pojavljujem kao seljanka iz ribarskog mjesta, ali igram i moćnu i zlu boginju Akahau u raskošnom kostimu lica obojenog u zelenu boju – otkriva Ana-Marija. Dodaje da su joj likovi negativaca posebno zanimljive, ali obilježile su je uglavnom brojne uloge vila i kraljica. A zbog čestih uloge baka, već su se počeli u kazalištu šaliti. Igrala je slavonsku baku, gradsku baku, baku iz slikovnice, zastrašujuću baku, otmjenu baku Klare u ‘Heidi’, staricu u Pinokiju, koja je zapravo prerušena vila…. Za jednu od uloga baka iz predstave ‘Tatica je uvijek u pravu’ H.C. Andersena bila je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Posebno su joj, kaže, drage uloge majki iz dječjih romana Sanje Pilić.
![Ana Marija Vrdoljak]()
- Stvarna su to lica, a slična me uloga očekuje u novoj predstavi po romanu Mire Gavrana koju ću započeti raditi u ožujku. Moja zadnja premijerna predstava je ‘Durica’ gdje igram učiteljicu Ružicu koja neizmjerno voli svoj posao. Plešem i pjevam uživo songove što je čest slučaj u dječjim predstavama. Uglavnom ujutro i prijepodne igramo dvije predstave, jednu za drugom s pola sata pauze između svake, što zna biti teško, ali je odlično za fizičku kondiciju i održavanje dobre forme. Moram priznati da se privatno ne bavim dodatnom fizičkom aktivnosti, a i u vrijeme poklada nemam se potrebu prerušavati i maskirati. Biti netko drugi dio je moje svakodnevice – rekla je simpatična, vedra i lijepa glumica za portal Scena.hr.
Foto: Saša Novković
The post Ana Marija Vrdoljak: Dječja publika je očaravajuća i iskrena appeared first on Scena.hr.
U četvrtak, 16. veljače 2017. godine u kazalištu ‘Gavella‘ premijerno će biti izvedena predstava ‘Romanca o tri ljubavi‘ Antuna Šoljana, u režiji Borisa Svrtana.
drugih pjesnika, ali im, po drevnom običaju začinjavaca, ne navodim izvora – zapisuje autor u uvodnoj didaskaliji, šarmantno i neobavezno ostavljajući čitateljima i gledateljima da dešifriraju, prepoznaju i otkrivaju, slobodni da urone u tekst sa i bez upućenosti u njegove prethodnike, uzore i nadahnuća. Virtuoznost jezika kojim se poigrava književnom baštinom i otkriva izvrsno poznavanje ne samo srednjovjekovne trubadurske književnosti, zavodljiva je i glumcu i gledatelju, no “Romanca o tri ljubavi” nipošto se ne zaustavlja tek na formi, postavljajući pitanja o “ljubavi, njezinoj stvaralačkoj i razornoj snazi, o njezinoj duhovnoj biti i tjelesnoj prirodi, o ljubavnom ushitu i boli, o sreći i ludilu.” Citatnošću se strastveno osvrćući na pisce koji su mu dragi, događajnošću odlazeći u daleku prošlost, a prostornošću i odabirom lica u opće i simbolično, Šoljan kao da ispisuje “književnost o književnosti”, lišenu društvenog angažmana, očišćenu od političnosti, svjesno odmaknutu od života kakav živimo, ali bilo bi pogrešno to mu prigovoriti. Put, putovanje, plovidba posijani su cjelokupnim Šoljanovim djelom, po čemu ni “Romanca o tri ljubavi” nije izuzetak, pa će Vitez koji je na početku doputovao u zamak “ne znajući što mu je cilj putovanja, do putovanje samo”, i na kraju pohrliti u tamu uz riječi: ‘Evo me, ptico, zvijezdo, cesto!’.
