Rijeka…
![Marin Blažević]()
Marin Blažević je u srpnju na sjednici Kazališnog vijeća većinom glasova izabran za intendanta HNK Ivana pl. Zajca. Odluka je išla na potpis u Gradsko vijeće Grada Rijeke i Ministarstvo kulture.
- Ministarstvo kulture odbilo je zahtjev Gradskog vijeća Grada Rijeke za potvrđivanje odluke o imenovanju dr. sc. Marina Blaževića za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka od 17. kolovoza 2016. godine – priopćili su iz HNK Ivana pl. Zajca. Povodom odbijenice tehničkog ministra kulture, oglasio se i Blažević. Njegovu izjavu prenosimo u cijelosti:
- I studentu prava jasno je da tehnički ministar kulture krši zakon, naime članak 4. Zakona o postupku primopredaje vlasti koji jasno kaže da od dana raspisivanja izbora Vlada ne smije donositi odluke o imenovanjima na dužnost. Tehničkom ministru kojemu su i ustavne odredbe floskule to zacijelo nije problem, pa neka se njegovim proizvoljnim interpretiranjem ustava i evidentnim kršenjem zakona bave birači i drugi političari. Osvrnut ću se samo na obrazloženje odluke u kojem tehnički ministar uporno tvrdi da u mojem intendantsku programu nema svega onoga čega naravno – ima. Pozabavimo se, dakle, njegovim lažima. Prvo, tehnički ministar laže kada tvrdi da u uvodnom dijelu predloženog programa “izostaje i sagledavanje konteksta suvremene Hrvatske (a time podrazumijevajući i europske) kulturne produkcije“. Naime, čitav četverogodišnji program djelovanja HNK Ivana pl. Zajca osmišljen je i obrazložen upravo u kontekstu projekta Europske prijestolnice kulture te je u zaključnoj godini mandata integriran u program EPK Rijeka 2020, što je jasno naglašeno već u prvoj rečenici, a potom sustavno provedeno kroz preostalih gotovo stotinu stranica programa riječkog HNK. Da tehnički ministar kulture međutim smatra kako riječki i europski projekt i program Prijestolnice kulture zapravo nisu dovoljno ili uopće ‘hrvatski’ vidljivo je u sljedećoj njegovoj tezi, da se navodno “pozicija i uloga HNK pl. Zajca promatra (…) isključivo u kontekstu riječke kulturne produkcije kao luke različitosti“. Tehnički ministar kulture očigledno je zaboravio, ili nije shvatio, da je službena tema čitavog programa i projekta EPK Rijeka 2020. upravo ‘luka različitosti’, kao i da je Europska prijestolnica kulture najznačajnija kulturna inicijativa Europske unije. Također, tehnički ministar ignorira činjenicu da je Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca osnivač i vlasnik Grad Rijeka, koji za rad tog kazališta godišnje izdvaja, ugrubo, 41.000.000 kuna, nasuprot 1.550.000 kuna koliko je za program i investicije u 2016. godini odsjeklo Ministarstvo kulture. Potpuno je stoga jasno da će intendantski program riječkog HNK u prvome redu polaziti upravo od interesa “riječke kulturne produkcije“ koji su, prema proceduri izbora intendanta HNK Ivana pl. Zajca, definirani u “Osnovnom programskom i financijskom okviru za razdoblje od 2017. do 2020. Godine“, a koji uoči svakog raspisivanja natječaja za izbor intendanta, temeljem ovlasti koje mu daje Zakon o kazalištima, donosi Gradonačelnik Rijeke. Iz svega navedenog može se dakle zaključiti samo da tehnički ministar uopće nije upoznat s procedurom izbora intendanta uopće te osnivačkim aktima riječkog HNK, da riječku kulturu zapravo ne smatra i hrvatskom kulturom, te da projekt Rijeke – Europske prijestolnice kulture u njegovu sadržajnom i idejnom smislu zapravo odbacuje jer nije «europski» u onom smislu u kojem tehnički ministar, pa onda valjda i tehnička vlada, zapravo shvaćaju ‘Europu’. A kako oni shvaćaju Europu te kakvom u njoj vide Hrvatsku razvidno je iz zamjerke da se u četverogodišnjem intendantskom programu riječkog HNK “kontekst suvremene Hrvatske (a time podrazumijevajući i europske) kulturne produkcije“ navodno “doživljava subjektivno“ kao “lukobran liberalnog, pluralnog, svjetovnog i progresivnog društva“. Drugim riječima, ideje i politike realizacije “liberalnog, pluralnog, svjetovnog i progresivnog društva» mogu biti samo «subjektivni doživljaj“ pojedinca, dok bi, mračnom logičkom inverzijom koju zastupa Hasanbegović, ideja i politika konzervativnog, klerikalnog, nacionalističkog i totalitarnog društva zapravo morale postati i ostati objektivna (naravno povijesno ukorijenjena) činjenica, u kojoj su drugačije ideje i politike obilježene kao “subjektivni doživljaji“ kojima je mjesto, kako je propagirao Hasanbegovićev suvremeni mentor Karamarko, među “četiri zida“ prigušenog privatnog života. Drugi pak Hasanbegovićev mentor, onaj povijesni, Ante Pavelić, za takve je nepoćudne “subjekte“ i “doživljaje“ gradio koncentracijske logore.
Drugo, tehnički ministar laže da se u intendantskom programu HNK Ivana pl. Zajca ne balansira između “tradicionalnog i suvremenog koncepta nacionalnoga kazališta, lokalnog i globalnog, hrvatskih i inozemnih autora“. Najprije, čitav četverogodišnji program riječkog HNK sastavljen je upravo kao promišljanje suodnosa «tradicionalnog i suvremenog, lokalnog i globalnog, hrvatskih i inozemnih autora“. Problem je, međutim, što tehnički ministar evidentno nije ni kazališno, ni komparativno-književno, ni sociološki, niti kulturološki kompetentan da bi se uopće upuštao u evaluaciju obrazloženja smjernica programa i predloženih predstava tekstova njemu valjda beznačajnih autora (nedovoljno ‘hrvatskih’, ili ‘inozmenih’, ili oboje, ili zapravo svejedno?) kao što su Shakespeare, Bulgakov, Molière, Bergman, Pirandello, Fo, Dostojevski, Gombrowicz, Nazor, Andrić, Kamov, Krleža, Ivana Sajko ili Daša Drndić. Koga biste od njih, ministre Hasanbegoviću, izbacili iz lektire? Čije knjige spalili? Koga zatvorili u Karamarkovu «sobu», da ne pomislimo nešto još gore? Glede pak “balansiranja autorskog i klasičnog pristupa“, što reći nego se grohotom nasmijati. Zar Paolo Magelli ili Lary Zappia ili Ivica Buljan ili Ivica Boban ili Oliver Frljić nisu “autori“ kada režiraju predstavu prema dramskome tekstu? Zar tako nespretno zvano “autorsko kazalište“ nije već ‘klasično’, kad već jest nastalo godinama prije nego li se i Krležin i Georgija Para “Kristofor Kolumbo“, 1973. godine, otisnuo prema Lokrumu u antologijskoj ujedno “autorskoj“ i “klasičnoj“ predstavi hrvatskoga glumišta? Ili je možda ove rečenice tehničkome ministru diktirala njegova tehnička zamjenica, Ana Lederer, koja na izdisaju sramotna revizionističkog tehničko-zamjenskog mandata grabi posljednje dane za otužni osvetnički “performans“ i pritom teatrološki toliko krupno griješi i olimpijski bahato laže da je Ryan Lochte spram nje tek plivački početnik.
Treće, tehnički ministar laže da sam predložio program “smišljen zapravo kao program regionalnoga kazališta za mlade, posebice u svom dramskom segmentu“. Najprije, on evidentno ponovo nije upoznat sa statutom riječkog nacionalnog kazališta, a niti s već spomenutim “Osnovnim programskim smjernicama HNK Ivana pl. Zajca“ koje određuju Kazališno vijeće i Gradonačelnik Rijeke, a u kojem jasno stoji da od četiri premijere Hrvatske i Talijanske drame po jedna mora biti za djecu, a jedna za mlade. Usto, dokaz je zapravo šokantne nekompetentnosti tehničkog ministra i tvrdnja da je program koji najavljuje izvedbe Wagnerovih ‘Tristana i Izolde’, Strausove ‘Elektre’, Bachove Mise u h-molu, Šostakovičeve 13. ‘Babi Yar’ simfonije, «Žar-ptice» Igora Stravinskog, Verdijeva ’Don Carlosa’ i ‘Othella’ – tek program “regionalnog kazališta za mlade“!?
Četvrto, tehnički ministar laže kad zamjera “izostanak svake ideje ili projekcije razvoja ansambla u sve tri umjetničke grane“. Najprije, Hasanbegović nehotice ili planski već ukida Talijansku dramu, kao četvrtu i specifičnu umjetničku granu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. To je valjda ta njegova “ideja novog ustroja“. Potom, obmanjuje javnost jer je i ideja i projekcija razvoja svake od četiri umjetničke grane sastavni dio uvodnog teksta u program svake grane, a potom i zasebnog poglavlja “Kadrovski plan ostvarenja predloženog programa“. Posebna je pak pažnja posvećena upravo projekciji razvoja ansambla orkestra, zbora i solista, za koju tehnički ministar tvrdi da nedostaje, a onome što je valjda preskočio usto daje ocjenu “suštinskog nerazumijevanja“. Interesantno je da se osoba koja je postala ministrom kulture bez ikakvih kvalifikacija u području kulture, hrvatske ili bilo koje druge, uopće usuđuje procjenjivati ’terminološku preciznost’ u program koji je sastavio izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gostujući izvanredni profesor na Umjetničkoj školi Sveučilišta Columbia u New Yorku, međunarodni istraživač-suradnik na projektu ‘Novomedijske dramaturgije’ Sveučilišta New South Wales u Sydneyu, gost- predavač ili voditelj master-seminara na sveučilištima Yale, Stanford, Victorian College of Arts u Melbourneu; dramaturg i direktor globalnog projekta Fluid States svjetske organizacije Performance Studies international, i tako dalje.
Peto, tehnički ministar u pravu je kada tvrdi da se “međunarodno pozicioniranje i recepcija ne postižu angažiranjem tek nekoliko gostujućih umjetnika“ u Operi, no naravno da laže kada insinuira da su to jedini pokazatelji internacionalizacije opernog programa. Mogla bi mu možda njegova tehnička zamjenica ispričati kada je to, u vrijeme njezine intendanture, zagrebački HNK snimio jednu jedinu hrvatsku ili stranu operu za međunarodne diskografske kuće (u Rijeci snimamo četiri u dvije godine, pa čak i po prvi puta «Eru s onoga svijeta»); kada je zagrebački HNK Ane Lederer pokrenuo Međunarodno natjecanje mladih opernih pjevača i nazvao ga imenom Zinke Kunc Milanov; jesu li ikada uspjeli u zagrebački HNK dovesti ijednu opernu umjetnicu ili umjetnika ranga svjetske super-zvijezde kao što je Sumi Jo?
Šesto, tehnički ministar laže da program «nije realističan» odnosno da je “neizvediv u opsegu u kojemu je prezentiran“. Financijski plan, detaljno razrađen za svaku godinu po svakom projektu, uklopljen je u financijski opseg rada koji definira Grad Rijeka, a protekle dvije sezone jasno su pokazale da nova uprava donosi izvedive planove. Uostalom, Ministarstvo kulture u 2016. godini sudjeluje u ukupnim prihodima riječkog HNK s jedva 3%, pa se valja zapitati – smatraju li taj tehnički ministar i njegova tehnička zamjenica, u vrijeme njezina intendantskog mandata prozvana “Rastrošnom Trnoružicom“, da su Riječani, Primorci, građanke i građani Hrvatske zapravo – ovce? – stoji u izjavi Marina Blaževića, koji je nakon Frljića vršitelj dužnosti intendanta u HNK Ivana pl. Zajca te ravnatelj Opere.
Foto: Press
The post Odbijeno imenovanje za intendanta HNK; Marin Blažević: Tehnički ministar laže! appeared first on Scena.hr.
Jedna od najimpresivnijih splitskih opernih produkcija posljednjih godina, Verdijeva Aida, vraća se i ovoga Splitskog ljeta na Peristil u svoj spektakularni prirodni ambijent, s izvedbama 25. i 27. srpnja 2016. godine s početkom u 21,00 sat. Premijerno izvedena u ljeto 2014. pod ravnjanjem Nikše Bareze te u režiji Dražena Siriščevića, Aida je odmah osvojila publiku i kritiku odličnim izvedbama, ali i produkcijskom, vizualnom raskoši.
U naslovnoj ulozi će svoj debi pred splitskom publikom imati Rachele Stanisci, talijanska sopranistica koja je nanizala niz glavnih uloga u brojnim produkcijama širom Starog kontinenta. Pjevala je u gotovo svim talijanskim kazalištima – Teatro La Fenice (Venezia), Teatro San Carlo (Napoli), Teatro Regio (Torino), Arena di Verona,… U Njemačkoj je nastupala u Staatsoperama u Münchenu i Hannoveru, Semperoperi Dresden, Operama u Frankfurtu i Leipzigu, zatim u europskim kazalištima kao što su: Teatre La Monnaie (Bruxelles), Teatro Liceo (Barcelona), Teatro Nacional de São Carlos (Lisabon), Covent Garden (London), Théâtre des Champs-Élysées (Pariz). Ulogu egipatskog kralja tumačit će čest gost na pozornici splitskog teatra i 
Splitskog ljeta bas Luciano Batinić, najmlađi nacionalni prvak i solist HNK u Zagrebu koji, osim brojnih angažamana u matičnoj kući, nerijetko gostuje na uglednim pozornicama u Europi, poput milanske Scale, Teatra La Fenice u Veneciji, Teatra Gaetano Donizetti u Bergamu, Komisce Oper u Berlinu…. Ovoga ljeta već je oduševio splitsku opernu publiku kao Timur u jednoj od izvedbi premijerne Turandot. Sofia Janelidze, mezzosopranistica iz Gruzije, ponovno će biti peristilska Amneris. Pjevanje je diplomirala na Državnom konzervatoriju u Tbilisiju, a već s 24 godine debitirala je u Državnoj operi glavnoga grada te je, nakon usavršavanja u Italiji, ostvarila niz važnih uloga na scenama širom Europe, kao i pobjeda na natjecanjima. Tenora Kamena Čaneva, još jednog iz plejade vrsnih bugarskih opernih pjevača, splitska će publika ponovno, kao i upremijernoj izvedbi Aide prije dvije godine, gledati u ulozi Radamesa. Čanev je, uz redovite nastupe u Wienes Staatsoperi, upisao nastupe u opernim kućama u Sofiji, Atlanti, Philadelphiji, Seulu, Amsterdamu, Rimu, Lisabonu, Munchenu, Grazu, Tokiju, Antwerpenu, Berlinu, Veneciji, Barceloni… Ulogu Ramfisa će tumačiti nacionalni operni prvak Ivica Čikeš, ulogu Amonasra pjeva Sergio Bologna, glasnika Vinko Maroević, a Svećenicu Antonija Teskera. Za bajkovite kostime zaslužan je Juraj Zigman, scenografiju potpisuje Slaven Raos, a koreografiju je prema Oskaru Harmošu adaptirao Dinko Bogdanić.
– napisao je glumac 
