Za portal Scena.hr…
Jedan od razloga zbog čega mi je jako drago što je naš izbor bio da živimo u Hrvatskoj jest taj da je moja kći odrasla u sigurnom okruženju, kazala je Akiko
U sklopu projekta Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO, 16. siječnja, otvorena je izložba japanske umjetnice Akiko Sato pod nazivom Draw Attention!- Izložba za crtanje. Japanska umjetnica s dugogodišnjim boravkom u Hrvatskoj, pozvana je od strane Muzeja da ostvari dijalog s muzejskim zbirkama i osmisli radove za Stalni postav koji će rezultirati aktualizacijom određenih tema i sadržaja. Tako je Akiko pronašla fascinaciju u figuralnim detaljima ukrasnih elemenata muzejskih predmeta i kao rezultat nastala je serija brzih crteža, skica na svili koje otkrivaju različitost karaktera i raspoloženja muzejskih likova. Autorica je posegnula za tehnikom crteža kao elementarnim, prirodnim alatom likovnog mišljenja i izražavanja. Odabrala je figuralne motive, poglavito ljudske i životinjske likove u različitim varijacijama od mitoloških ili sakralnih junaka i alegorija do građanskih portreta. Umjetnica Akiko za portal Scena.hr otkriva kako je nastala ideja za ovu izložbu, priča o prirodi koja je nadahnjuje te o životu u Hrvatskoj. Inače, Akiko je djetinjstvo provela u Japanu, zatim je živjela u New Yorku, potom u Hrvatskoj na Hvaru i sad u Zagrebu.
Scena: U sklopu projekta Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO stvarate seriju ambijentalnih crteža. Kako je nastala ova ideja?
Ideja mi je došla tijekom razgovora s kustosicom Jasminom Fučkan koja me ohrabrila da skice, koje sam napravila za vrijeme obilaska muzeja dok me upoznavala s mitovima i pričama svakog objekta, pretvorim u neku vrstu ekspresije. Scenski postav dogodio se prirodno; svaki predmet ima svoju povijest i simbolički, slikoviti karakter, pa je njihovo premještanje i stvaranje potpuno novih scena bilo poput režiranja izvedbe za glumce. Smatrala sam da svila, koja prozire svjetlost uz neutralnost bijelog okvira i jednostavan čin skiciranja motiva, savršeno prenosi taj svijet između predočenog i potencijalnog, vidljivog i nevidljivog, unutar već definiranog izložbenog postava.
Scena: Kojom tehnikom stvarate?
Koristila sam tehniku crtanja na svili s tintom za iscrtavanje kontura. Uobičajeno se tom tehnikom crta horizontalno jer je tako lakše raditi. Bez obzira na to, eksperimentirala sam i primijenila tintu okomito, postavivši svilu u okviru na postolje dok sam skicirala objekte. Na početku je bilo teško zadržati kontrolu, no kad sam prestala nastojati na tome proces je postao pravo zadovoljstvo. Ova serija crteža je rezultat eksperimentiranja jer sam prvi put radila tehnikom crtanja na svili.
Scena: Kako stvarate?
Većinom nemam određeni medij na umu; kad pokrenem bilo koji projekt želim biti što otvorenija i fleksibilnija. Sam odabir sredstva, medija smatram jednim oblikom interaktivnog dijaloga i vjerujem da dodaje poetsku dimenziju radu. To je pomalo izazov jer mi formalno nepoznavanje medija pomalo uzrokuje gubitak samopouzdanja, ali i doista želim taj osjećaj nesigurnosti, izlaska iz zone komfora i svježine iskustava.
Kad sam, recimo, došla na ideju projekta ‘Sklonište za osjećaj’, čipka iz Lepoglave je već sama po sebi bila fascinantan materijal. Na samom početku imala sam sve elemente za izazivanje divljenja kod publike pa sam pozornost posvetila samo tome da to ne pokvarim.
Scena: Koliko se ovakav vid stvaranja u MUO razlikuje od vaših dosadašnjih radova?
Ovo je prvi put da izlažem svoje crteže široj publici. Prije toga su skice bile sredstvo za razradu ideja. Razlika je u tome što je ovaj put crtež sredstvo promatranja. I dalje sam iznenađena što vidim da je ovo oživjelo kao izložba.
Scena: Kako se kroz vašu umjetnost oslikava komunikacija čovjeka, njegove prošlosti i sadašnjosti?
Svaka stvar koju imamo ili doživimo snažno je povezana s prošlošću poput hiperlinka, sve što je sada napravljeno samo je nastavak dijela tog reciklažnog čina. Mislim da je umjetnost automatski čin komuniciranja s prošlošću na različitim razinama.
Scena: Ima li svemir utjecaja na tu komunikaciju i koliko ima utjecaja na vašu umjetnost?
Svemir donosi čuda. Primjerice, gledanje noćnog neba jedna mi je od najdražih aktivnosti u slobodno vrijeme; za mene je to dar prirode kojeg nisam bila svjesna prije no što sam se preselila u Hvar. Naime, prije Zagreba, iz New Yorka smo se preselili na Hvar.
Bez sunca ne bismo mogli vidjeti, naše je tijelo očito pod utjecajem ciklusa mjeseca i mnogi drugi utjecaji svemira čine nas onakvima kakvi jesmo. Ljudi toliko žude za ljepotom i izražavanjem, vjerujem da suština te žudnje proizlazi iz veze sa svemirom i s prirodom.
Scena: A koliko iluzija…?
Nažalost, ne može se dokazati što je iluzija, zato što uvijek imamo budućnost koja nam dokaže kad smo u krivu, u pravu ili nijedno. Iluzija je najudobnija zona za mene – nedefinirana.
Scena: Što vas u životnom ciklusu najviše fascinira i zašto?
Zaista bih voljela saznati odgovor na ovo pitanje jednog dana. Fascinirana sam procesom potrage za svojom fascinacijom i to je također pogon mog kreativnog procesa.
Scena: Kako vi gledate na današnji svijet materijalizma u sukobu s duhovnim?
Materijalizam je zrcalna slika spiritualizma, mislim da su tragovi svih ideja u onome što vidimo, i da to odražava ono što ne vidimo. Osjećam da nisam dovoljno kvalificirana da definiram stvari, ipak to je veliki misterij jer još ne poznajemo svijet bez materijalizma.
Scena: Gdje ste napravili možda najzahtjevniji umjetnički performans?
Branje lišća u boji i prešanje tog lišća na jesen u trajanju od četiri godine, kako bih izradila tapiseriju od lišća koja je bila izložbena u Galeriji Bačva u HDLU 2012. godine. Zatim, kucanje na sva vrata od 280 stanova u apartmanskom naselju u Splitu, i nagovaranje ljudi da stave crveno svjetlo na fasadu zgrade kako bismo stvorili urbanu intervenciju ‘Crvene kockice na Kineskom zidu“, povodom 38. splitskog salona, 2013. godine.
Scena: Rođeni ste u Japanu, živjeli i stvarali i u Americi, a sad od 2003. godine živite i stvarate u Hrvatskoj. Kako iz vaše perspektive izgleda život u Hrvatskoj?
Konkretne okolnosti su materijal mog izražavanja, svakodnevni život u Hrvatskoj daje mi gorivo za istraživanje i čini me fasciniranom. Kroz teška i dobra razdoblja svog života u Hrvatskoj mnogo sam naučila. Toplina ljudi oko mene čini da se osjećam kao kod kuće i to je nešto što ću uvijek cijeniti. Jedan od razloga zbog čega mi je jako drago što je naš izbor bio da živimo u Hrvatskoj jest taj da je moja kći odrasla u sigurnom okruženju i da je imala vrlo sretno djetinjstvo u prijateljskom okruženju s ljudima toplog srca. Jedino žalim za voljenim ljudima koje sam ostavila rasute po raznim mjestima, i daleko odavde, a voljela bih ih češće viđati.
Scena: Koji su planovi za ovu godinu?
Željela bih provoditi više vremena u prirodi.
O umjetnici…
Akiko Sato (1967., Mie, Japan) studirala je unutrašnju arhitekturu na Kuwasawa Design School u Tokiju (1990.), a kiparstvo diplomirala na Cornish College of the Arts u Seattleu (1999.). Tijekom višegodišnjeg boravka u New Yorku sudjelovala je u više izvedbenih scenskih projekata kao autorica scenografije i kostimografije za cijenjene i nagrađivane multimedijalne plesne trupe, primjerice za Gabri Christu i DanzAisu te za Troika Ranch i za multidisciplinarnu pjesnikinju i performericu Tracie Morris.
U Hrvatsku se preselila 2003. godine, a unutar nekolicine dosadašnjih samostalnih i grupnih izlagačkih nastupa i projekata na hrvatskoj sceni kao značajniji radovi izdvajaju se instalacija Sklonište za osjećaje (Gliptoteka HAZU, 2008.) i urbana work in progress intervencija izvedena u sklopu 38. splitskog salona pod naslovom Crvene kockice na Kineskom zidu (zgrada Kineski zid, Plančićeva ulica, Split, 2013.). Oba rada ističu svojevrsni „dijaloški“ senzibilitet autorice za intuitivno povezivanje različitih utjecaja i tradicija te sklonost kolaborativnoj razradi ideje zbog čega je suština izvedbe sadržana u procesu razmjene umjetničkog djelovanja među sudionicima.
Foto: Press, Vedran Benović
The post Akiko Sato o umjetnosti, stvaranju i životu u Hrvatskoj appeared first on Scena.hr.