Ekskluzivni razgovor za Scenu…
Kazalište, uloge, aplauz, strahovi, strepnje, traganje, ljubav, ignoriranje, radost, ponos, Domovinski rat, želje, snovi i život jedne velike glumice
Rada Mrkšić je glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku neprekidno od 1975. godine. Iza nje su broje predstave, a posljednja u nizu je premijera predstave ‘Tri sestre‘, A. P. Čehova.
- Moj doprinos tom finom tkanju ove čarolije nagrađen je dugim aplauzom gledatelja. Osjećam se lijepo i tužno. Lijepo jer sam radila sa sjajnom ekipom jer sam od gledatelja dobila potvrdu da sam uradila nešto dobro i lijepo. A tužna sam jer je rad na predstavi završio. Probe, ono nešto što je traganje za likom, za smislom, traganje za oživljavanjem papirnatih riječi u ljudski govor. Volim probe. Predstave su završni čin toga traganja – kazala je Rada za portal Scena.hr. Na kazališnim daskama provela je više od 40 godina.
- Moja najveća ljubav je moja nećakinja Ema, a kazalište je moj život! Kad sam 1975. godine primljena u HNK Osijek, osjećala sam se najsretnijom osobom na svijetu. Našla sam se među onima kojima sam se do jučer klanjala i divila, obožavala ih. I ja sam postala dio njih! Poštovanje, uzvišenost i divljenje prema ovome hramu osjećam i danas – ističe. Glumici je teško izdvojiti omiljenu ulogu iz uistinu bogate karijere.
“Ja sam sretnica koja radi ono što voli i koja se cijeli svoj radni vijek igra”
- Možda je to gluhonijema Ketrin iz ‘Majke Hrabrosti’, B. Brechta, ili Gina iz ‘Ožalošćene porodice’ B. Nušića, Ili Vrag iz ‘Bećarca’ Bourek-Ivić… Ima ih puno i sve su mi u srcu – priča glumica. Rada kaže da je ljubav prema glumi osjećala od djetinjstva.
- Za mene je od malih nogu bio izbor: glumica ili učiteljica. A glumu sam za sebe izabrala u petom razredu osnovne škole. Danas znam da je to bio za mene dobar izbor. U glumi možete ono što nam je inače nemoguće, možete živjeti tisuće života, možete biti sve što poželite, možete se igrati. Ja sam sretnica koja radi ono što voli i koja se cijeli svoj radni vijek igra! A igra je ozbiljan posao, pitajte djecu koliko im znači – objasnila je glumica koja je u karijeri je odigrala preko 120 kazališnih uloga te dodaje:
- Meni osobno je drago da sam imala čast igrati uz velikane hrvatskog glumišta. Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića, Mariju Kohn, Gitu Šerman Kopljar, Branku Cvitković, Žarka Radića… Tu su i moje kolegice i kolege iz HNK u Osijeku, Sandra, Tanja Aco, Davor, Čabraja…( neka se ne ljute oni koje nisam nabrojila, jednako ih poštujem i volim) moja Urša Raukar, Jelena Perčin…
“Ponosna sam što sam za vrijeme Domovinskog rata bila (uz pokojnog kolegu Đ. Bosanca) jedina glumica u mom HNK u Osijeku, nisam ga branila ni voljela iz Pečuha ili Zagreba…”
Rada je kao mlada glumica smatrala da starije kolege lakše dolaze do cilja jer imaju iskustvo, no sad kao zrela glumica ne misli tako.
- Danas mislim da mi je teže nego onda jer godine donose i veće preispitivanje samoga sebe. Uvijek me je strah da se ne ponavljam, tražim nove likove ili novu sebe. Teško je, ali zato je i lijepo. A gledatelji su zrcalo naših uradaka i ja sam im zahvalna na svakom aplauzu od 1975. godine do danas – naglasila je Rada. Najveća podrška u životu glumici su nećakinja Ema i sestra Jelena. Glumica nam je otkrila je li ostvarila sve što je željela u karijeri.
- Postoje uloge koje nisam željela ili trebala igrati, a igrala sam, a postoje i one koje sam željela i trebala igrati a nisam! Zato neka ostane ovako kako je. Želim puno, ne žalim ni za čim. Znam da sam pošteno, savjesno, predano i s ljubavlju pristupala svakoj ulozi. Znam da sam počesto dobivala mrvice i ono što mnogi nisu htjeli, a ja sam poslije dobivala aplauz često veći i od glavnih aktera (npr. u predstavi ‘Utvare’, Brešana, uloga Tajnice. Mnogi se i danas sjećaju moje ‘kavice’! A toga je bilo dosta. Bilo je i dana omalovažavanja, ignoriranja, nepriznavanja mene kao glumice, kao osobe. Ja sam tu, a mnogi od onih koji su tako mislili, gdje su?! Ponosna sam što sam za vrijeme Domovinskog rata bila (uz pokojnog kolegu Đ. Bosanca) jedina glumica u mom HNK u Osijeku, nisam ga branila ni voljela iz Pečuha ili Zagreba… Nisam mjerila ničiji strah, ne umanjujem ničiju ljubav, ali neću nikome dati svoj ponos! Znam da sam gledateljima darovala sebe i svoje umijeće. Znam da sam iznad svega živjela teatar. Malo će mi, kad uskoro odem iz teatra, nedostajati svjetla i mrakovi, uzbuđenja i smiraji poslije predstave. Ali, teatar je život, a i život je teatar, pa zato za mene zapravo ništa ne prestaje – zaključila je Rada za portal Scena.hr.
Foto: Rada Mrkšić priv. album
The post Rada Mrkšić: Teatar je moj život, a život je teatar! appeared first on Scena.hr.